Home » Inspiracija, Kolumne, Text by Durica » Desperate… kako ono?!?

Desperate… kako ono?!?

Pripremite se. Ovo će biti duuuugi tekst.
Vratila se Durica, ovaj put ne kao stručnjak za interviewe i
otrovno pero našeg portala već kao djevojka iz susjedstva koja komentira sebe i Očajne kućanice.
Ne, Očajne kućanice i sebe!!!

Nakon što sam sa suzom u očima ispratila posljednju sezonu Sexa i grada, pojavile su se Kućanice, i to ne bilo kakve, već one očajne! Koliko su bile očajne nisam uspjela saznati jer u to je vrijeme naš tv prijemnik odbijao uhvatiti Novu tv pa sam i sama bila poprilično očajna, iako još ne i kućanica.
Zahvaljujući mogućnosti skidanja koječega s neta, ovog sam ljeta odlučila nadoknaditi propušteno, a i bila sam takvog raspoloženja da mi je očajnički trebala doza ispiranja mozga; počela sam skidati zgode i nezgode očajnica, i to sezonu po sezonu.

Prvih par epizoda sam odgledala s nevjericom i visoko uzdignutim obrvama –majko mila, pa u tom nevelikom predgrađu je koncentracija trupala po metru kvadratnom veća nego kod nas gljiva u šumi kad im je sezona! Očajavala sam skupa s njima, ali nad neuvjerljivim zapletima i nedosljednostima priče, no uskoro me pogodilo – navukla sam se!
Dobro, to je satira, i ako to gledamo iz tog ugla, ima smisla; karikiranje je raslo iz epizode u epizodu, a s njim i osmijeh na mom licu. Pretjerivanja nikad dosta pa sam uskoro bila oduševljena prezgodnom i odlučnom Gaby, britkom i sposobnom Lynette, zastrašujuće savršenom Bree i smotanom Susan.

A tek njihova odjeća! Gabyne glamurozne haljine Marca Jacobsa, Diane von Furstenberg i Maxa Azrie u potpunosti odgovaraju njenom ponekad snobovskom liku, a smijeh izazivala činjenica da ta žena i na trčanje ide u trenirci Juicy Couture! Ali kad se prošeće u La Perla donjem rublju… Svejedno, preblještava za moj ukus!Meni su zazubice rasle na ama baš sve odjevne predmete Bree van de Kamp; oduševio me sofisticiran retro stil dive pedesetih u kojem dominiraju prekrasne bluze, cjevaste suknje i neizostavna niska bisera. Blago takvoj kuharici koja uokolo hoda odjevena u stvarčice Giorgia Armanija, Ralpha Laurena i Elie Tahari!

S druge strane, Susan fura eklektičan stil u kojem kombinira traperice s raznoraznim topićima i zanimljivim nakitom, no ni to, ni slučajno nije no name odjeća pa tako govorimo o trapericama Hudson, True Religion Rock & Republic te topovima i majicama Free People, Catherine Malandrino i James Perse. Najviše me utješila „obična“ Lynette koja je, pored gomile djece, sretna da uopće nađe čistu majicu pa je najčešće možemo vidjeti u casual obleki Jamesa Persa i trapericama Adriana Goldschmieda.

Gledajući u ekran i proučavajući glavne junakinje, pomisao mi je sijevnula brzinom munje: pa ta Susan je bila ista ja! Plačljiva, cmizdri za svaku sitnicu, i toliko nespretna da napravi glupost valjda čim ustane iz kreveta! Dok sam iz sata u sat gutala nove epizode, s velikim sam suosjećanjem pratila svoju dvojnicu koja slučajno zapali tuđu kuću, razbija sve oko sebe, uvijek se nađe, ni kriva ni dužna, u nekoj neugodnoj situaciji i pritom ispadne „pametna“. Pažnju mi je posebno zaokupilo njeno briljiranje u kuhinji. Siroče malo, pa toj bi zagorjele i kokice u mikrovalnoj!!!

Oduševljavalo me što iz svih tih svojih katastrofičnih i po okolinu potencijalno opasnih situacija izlazi uzdignute glave i s pozitivom kreće u nove pobjede. Dobro, većinom poraze, ali bitno je da se kreće…:-)
Neopisivo sam smotana i nespretna,bez pretjerivanja, mogla bih se komotno uhvatiti ruku pod ruku sa Susan. A još k tomu, osim što sam pravila kaos u roditeljskoj kući, u studentskom stanu, na poslu i gdje god bih krenula, odnedavno sam našla novo stanište – vlastitu kuću, pa tu razbijam, poplavljujem, lomim i nadasve gubim stvari. Gubim sve živo i neživo; od dobrog glasa koji sam izgubila jer mi psi bježe i laju na prolaznike pa me susjedstvo mrzi i reži na mene gore od tih nesretnih četveronožaca, pa do novčanika, novca, kartica i odjeće, a posebnu misteriju mi predstavljaju čarape!


Naći par čarapa kad se ujutro žurno spremam na posao meni je nemoguća misija; koliko god ih pokušavala spariti, ne uspijevam u tome jer je svaka jednostavno jedinka za sebe i tome se nikako ne može doskočiti; njihovo se pojavljivanje odvija spiralno – kad se par razdvoji, jedna se vrti u bubnju, dok je druga tko zna gdje, možda u korpi, možda se suši ili me bezobrazno mami iz čistog rublja, ona sama. Onda zasluženo bude kažnjena jer ju sparim s nekom nemogućom bojom, duboko uzdahnem u nemoći svladavanja više sile, navučem ju i kao Pipi odem na posao. Dobro da rijetko nosim suknje!

Je li uopće potrebno spomenuti da neprestano gubim ključeve od auta i od kuće pa me se već par puta moglo vidjeti kako nasilno i naglavačke ulijećem u svoju spavaću sobu jer nemam pojma gdje mi je ključ ulaznih vrata. Srećom pa imam prizemnicu.
A tek koliko puta sam se na poslu sjetila da nisam isključila glačalo…
Nema tome dugo, postala sam prava kućanica; odlučila sam da je došlo vrijeme da se na tom štednjaku nešto i skuha, a da to nije kava. Nisam baš vješta u kuhanju, za što krivim svoju majku koja to odlučno opovrgava, ali je uvijek lakše uperiti prstom u nekoga kad čak i vjerni čupavi ljubimci s gađenjem okrenu njušku i odbiju pokušati tvoj propali kulinarski eksperiment. Iako, nije uvijek sve baš tako crno, nisam se dala i uspjela sam usavršiti spravljanje nekoliko jestivih jela, no uvijek me obeshrabre male nezgode koje mi se redovito događaju. Lijepo sam rekla da nije uvijek sve crno, no ponekad jest, i još uz to i poprilično neugodnog mirisa; sa užasom sam ustanovila da imam vrlo nezgodnu naviku ostavljanja upaljenog strujnog kola štednjaka, ili, još gore, paljenja krivog kola! Eto,  dogodilo se i da sam jednom pola sata čekala da se nešto skuha i nakratko izašla van, a kazaljka ostala na nuli, dok se na drugom upaljenom kolu plastična soljenka, nekom nepoznatom zlobnom rukom ostavljena, rastapala ko maslac pa me dočekala kuhinja puna dima i mirisa  izgorene plastike.

Neki dan sam nadmašila samu sebe; na brzinu sam maknula oprano posuđe, a posebno me iziritirala daska za rezanje koja se neprestano odbijala nasloniti na poklopac štednjaka.
Gnjevno sam ju stavila na toster i krenula u novu kulinarsku avanturu zvanu francuski krumpir. Stavila sam ga neoguljenog u vodu i pustila da se kuha, a onda odlučila guštati u kavi i svježe skinutim epizodama Kućanica. Za nekih pet minuta kuhinjom se polako, ali sigurno, počeo širiti neugodan  miris  nečeg izgorenog, i to unatoč otvorenom prozoru.

Pomno sam pregledala štednjak i nije mi bilo jasno; krumpir se nevino kuhao, a ostala su kola bila ugašena. Sjela sam i nastavila gledati, no uskoro se prostorija počela puniti dimom. Sluđena, buljila sam u štednjak, u kazaljke kolutova koje su redom bile na nuli, podizala lonac i mislila da ću stvarno poludjeti kad mi iznenada pogled padne na toster iz kojeg je zlosutno virila nesretno upala daska za rezanje koja je svojom težinom aktivirala paklenu napravu i sama sebi dosudila karboniziranje. Uspjela sam pripremiti ono što nisam vidjela na meniju niti jedne pečenjarnice u gradu: tostiranu dasku za rezanje!

A jučer…jučer sam ustanovila da sam izgubila papir s pin brojem svoje nove Tele 2 kartice i sada ne mogu upaliti mobitel! Nije pronađen ni nakon beskrajnog pretresanja ljigavog i gnjecavog sadržaja kante za smeće. Ponekad sam stvarno umorna od ove očajne kućanice. Srećom pa se u Americi nedavno počela prikazivati sedma sezona pa se mogu okladiti da će u makar jednoj epizodi Susan izvesti nešto prema čemu će moj drveni tost biti mačji kašalj! 🙂

Text by Durica

Izbor glazbe: Valentino Luigi Cappellari,  www.facebook.com/group



Posted by on Oct 4 . Filed under Inspiracija, Kolumne, Text by Durica. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Najnovije

Best of the haute couture fashion SS2021

© 2021 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA