Home » Interview, Kolumne, Text by Durica » B – SIDE OF MY MIND: LUKA BELANI

B – SIDE OF MY MIND: LUKA BELANI


Mlad, talentiran, zgodan, pametan…u današnje vrijeme nije lako naći takvog mladića! A još, k tomu, onog koji iza sebe već ima objavljen studijski album, super pjeva, kantautor je, svira gomilu instrumenata, ima zanimljiv filmski i književni ukus (vidjela sam na facebooku), a tek su mu 24 godine – e, to je već malo zahtjevnija misija!

Ipak, uspjela sam ju ostvariti kroz razgovor s osobom koja stoji iza svih ovih prethodno navedenih laskavih epiteta –Križevčanin Luka Belani je sve to, i još ponešto…upoznajte ga!

Kada je započelo tvoje aktivno bavljenje glazbom?

U jesen 2005. sam počeo intenzivnije raditi na vlastitom materijalu, a krajem te godine sam imao prvi mali solo nastup čime je zaokružena ta ideja da počnem nastupati pod svojim imenom kao, tada, solo izvođač.

Naziv tvog albuma prvijenca, „B-side of my mind“, sugerira određenu intimu; koliko sebe zapravo otkrivaš u svojim pjesmama?

Nisam ni sam siguran. Možda više nego se na prvu čini, a manje nego bih zapravo trebao. Pjesme bi obično, pogotovo ako su osobnog karaktera, trebale proći neku filtraciju kroz vlastitu percepciju i iskustvo kako ne bi bile generične, već jedinstvene.

Obično mi je lakše pričati pojedinačno, ali generalno mislim da pjesme s albuma u dovoljnoj mjeri otkrivaju stavove, želje i misli da stoje iza naslova albuma.

Zašto si odlučio pjevati isključivo na engleskom jeziku?

U periodu iz prvog odgovora sam isključivo slušao strane autore i uz svoje svirao i njihove pjesme pa je to nekako ostalo u kompletu. Nisam se mučio radeći pjesme na engleskom, nego su one kao same dolazile pa se nisam ni bunio protiv toga. Nemam ništa protiv hrvatskog jezika, ali izbor između hrvatskog i engleskog vidim kao konceptualni izbor pa ne volim to miješati.

Mladi si kantautor, u čemu nalaziš inspiraciju za stvaranje?

U životu inspiracije ima napretek. Ona obično nađe mene. Osjećam se čudno, na prvu kao loše i onda mi jedino gitara odgovara i jedina me iz toga izvlači. To su obično trenuci kad se osjećam inspiriranim. Rijetko su to trenuci kad sam super sretan, za razliku od Jane Siegel iz serijala Mad Men. Tada obično samo uživam.

Koliko instrumenata sviraš i kako si stekao ta znanja?

Gitaru i klavir u osnovi. Ostale žičane instrumente, poput ukulelea i charanga, sviram na osnovi gitare. U svojoj daljoj povijesti sam završio srednju školu klavira i teoretskog odjela uz osnovnu gitare i tambure pa sam tu stekao ta znanja. Električnu gitaru i stil sviranja sam razvijao samostalno.


Tko su članovi tvog benda?

Talentirani prijatelji. Bend mi trenutno sastavljen od najbližih ljudi s kojima funkcioniram i glazbeno što je, uz to što im nisu problem putovanja, nedostatak sna i slične nuspojave stalnih svirki, dobitna kombinacija za koju se nadam da će takva i ostati.

Je li bilo teško namaknuti financijska sredstva potrebna za izdavanje albuma?

S time, mogu reći, imam sreće. Veći dio albuma je bio pokriven od strane sponzora. Bez njih, snimanje na razini kojoj sam imao bi bilo teže ili uopće ne bi bilo izvedivo. Čini se privilegijom imati takav tretman za debi – album.

Kako promoviraš svoj glazbeni materijal?

Prvenstveno svirkama. Myspace stranica služi kao portfolio dok službena čeka pokretanje, spot za pjesmu ‘Guarded By Angels’ predstavljen je na youtubeu, a Otvoreni radio je i više nego odlično zavrtio spomenuti singl, što je dosta proširilo glas. Moje glavno sredstvo su i dalje svirke i cesta.

Tko je u tvojoj publici?

Većinom djevojke, nešto manje muških, par prijatelja i svi metalci mekog srca. \M/

Može li se u Hrvatskoj preživljavati od live svirki?

Može, iako je prilično individualno. Ako preko 400,000 nezaposlenih u Hrvatskoj nekako preživljava uz gomilu onih na minimalcu i neplaćenim prekovremenima, jedan glazbenik na mojoj tržišnoj razini se ne treba puno žaliti.

Dva sata svirke mi u prosjeku donesu iznos za koji bi nekad na honorarnom poslu morao raditi 8 sati dnevno posao koji ne volim, cijeli tjedan. Dugoročno, nije ni to sreća u financijskom smislu, ali zato sviramo puno i stvaramo nova poželjna mjesta za ponovnu svirku pred, nadamo se, još brojnijom publikom.
Istina je da treba vremena i ovisi o prioritetima, ali preživljavati se može. Općenito na ovim prostorima je teže ako ovisiš o živim svirkama, a nisi iz drugog vremena s publikom kroz više generacija ili ako ne pjevaš cajke.

U Hrvatskoj su općenito uvijek bolje prolazili “prepjevi”, odnosno plagijati. Valjda 90% hitova ovdje je pokradeno od nekog izvođača izvana i mnogi su na tome karijere napravili. Mene to ne ljuti, ali me ni ne zanima. Naravno, pjevanjem na engleskom i nemam puno opcija za nove “hrvatske uspješnice”, tako da sam si i tu odrezao prostor za manipulaciju. ..

Naravno, plan je kontinuirano svirati i izvan Hrvatske te iako je ovo, nadam se, “samo” polazna točka, ne treba je ignorirati. U prijevodu, sviramo svugdje gdje nas zovu i gdje mogu ispuniti naše uvjete.
Takvih mjesta, nasreću, ima. Uz to, glazbenici imaju i dosta slobodnog vremena što omogućuje da privređuju i na druge načine, ako su sposobni i maštoviti.

Jesi li u potpunosti odredio svoj glazbeni pravac?

Zasad vjerojatno jesam. Iako bih u budućnosti volio biti trubač i nositi jazz šešire.

Imaš li glazbene uzore?

Na prvu mi je ovo pitanje bilo potpuno čudno, a zapravo je odlično. Imam puno glazbenih uzora, ali su često dosta glazbeno različiti od onoga što sam radim. TV on The Radio su mi bomba, a radi se o drugačijoj glazbi. Od glazbeno srodnijih je John Martyn u zadnje vrijeme. Ali nekakvih glazbenih uzora na način na koji sam ih imao kad sam imao 14 ili 16 više nemam. Drugačiji je odnos.

Reci nam nešto o svom angažmanu u The Jazz Clubu!

Jazz Club je bio odličan zagrebački klub gdje sam kroz dvije godine skoro svaki mjesec svirao. Bio je stalna baza za nastupe, predstavljanje publici, razbijanje treme i stalno izvođenje novih pjesama.

Mislim da bi svatko trebao imati neko mjesto gdje je konstantan s nastupima jer, osim višestrukog razvijanja, na taj način ulazi i u svijest publike određene sredine.
(Tako se uz mene uvijek vezalo pitanje “Ti si onaj koji svira u onom jazz clubu..tko je ono vlasnik, Boško Petrović?”.. “Ne, to je BP Club, ovo je Jazz Club”, “A di je to?”, „U Gundulićevoj“, „Nikad nisam bio tamo“.. „Jasno..“.. etc..)

Jesi li romantičan, budući da tako zvučiš, i što za tebe predstavlja romantika?

Ako je osjećanje samo po sebi cilj romantika, onda valjda jesam, iako se ne vidim u slici stereotipnog romantika. Kako pjesme imaju veze sa slobodom i ljubavi, vjerojatno tako zvuče. Općenito mi se čini da ljudi pjesme percipiraju znatno pozitivnijima i nježnijima nego one to jesu. Zanimljivo je da mi je samo jedna osoba nakon preslušavanja albuma postavila pitanje: “Jesi li ti uopće sretan?” Možda je to dobro, a možda bih trebao početi pjevati hladnije, poput L. Cohena u Halleluyah ili In My Secret Life.

Gostuješ na modnom portalu pa nisam mogla ne zamijetiti da često nosiš jedan od meni dražih odjevnih predmeta – beanie kapu; kakav je tvoj odnos prema modi i što najradije odijevaš?

Već sam mislio da nećete pitati. Osim praktične primjene, beanie kapu volim nositi jer onda rjeđe moram do frizera. Naravno, u jesen, zimu i rano proljeće. Modu, moram priznati, ne pratim, iako je teško ne zamijetiti motive koji se stalno pojavljuju.

Nikad prije nisam gostovao na modnom portalu pa evo da tu napokon pustim modnog gura iz sebe. Smiješno mi je po ljeti na likovima vidjeti maramu oko vrata uz kratke rukave. Možda to nekome izgleda cool, možda i pomalo kaubojski na brokeback način, ali isto tako po ljeti se ne nosi(m) beanie kapu niti šal oko vrata.

Ne hodam sa štapom, ako ne šepam. Kod žena čujem/vidim da u modu ulaze ribičke čizme. Svakome fetišistu je to šaka u oko. Inače nosim traperice, starke i razne košulje…Od odjeće volim surferske marke poput Hollistera. Uvijek se nađe 5% asortimana koji mi odgovara, dok ostalo nikad ne bih kupio. I važno je spomenuti – mrzim shopping pa većinu stvari kupujem preko interneta.

Tko će biti Luka Belani u budućnosti: antropolog, povjesničar, kantautor ili sve u jednom?

Samo glazbenik, nadam se.

Text by Durica


Posted by on Sep 22 . Filed under Interview, Kolumne, Text by Durica. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Najnovije

Best of the haute couture fashion SS2021

© 2021 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA