Home » Inspiracija, Kolumne, Media, Slide » Kišobran remake

Kišobran remake

Sreli smo se slučajno. Pala si preko nekog starog kišobrana koji je doletio s prvog kata trošne zgrade u Masarykovoj ulici. Radili su obnovu. Blesavo si sjedila na asfaltu, a ja sam kišobran zavitlao i vratio ga otkud je došao. Čule su se neke psovke, smijeh i preglasni jauk, ali nije me bilo briga jer si mi zaokupila pažnju.

Pridigao sam te i ponudio ti maramicu, no ti si bila nijema pa sam mislio da si iz Njemačke. Krenula si svojim putem, a ja sam te nastojao pratiti jer mi nije bilo svejedno; naime, privukao me  tvoj miris, a nisam se usudio pitati koji je. Okrenula si se da vidiš pratim li te i dalje, i pala si opet, ovaj put preko lopte za nogomet. Usput si proklela neke svece pa sam sada bio načisto glede tvog podrijetla. Naša si. S Balkana.

Pružio sam ti ruku i prihvatila si je, ja sam te pljesnuo po guzici ali dobronamjerno, sve se prašilo, bilo je ljeto, doba kad se obnavlja grad, prašina na asfaltu i malo ljudi koji nekuda žure. Zveknula si i ti meni šamar, uz ispriku da sam imao hrčka na faci, a meni je bilo žao. Mislio sam si da mi sada treba onaj kišobran, ali to nisam naglas izgovorio. Rekla si mi da te prestanem pratiti, ali sam ja zbog osmijeha u tvojim očima zaključio da lažeš pa se nisam obazirao. Ja sam znao već tada da me se nećeš lako riješiti.

Treći put si pala na stepenicama, u haustoru svoje zgrade, pa sam pomislio da imaš nekih problema, ako ne s motorikom a ono, s vidom. Možda bi bilo pametno da ponekad skineš te sunčane naočale s lica. Ima na glavi mjesta za njih.

Otključala si (jebem ti) vrata i ušla u predsoblje. Ja sam ušao za tobom, ali sam ostao sam jer si pobjegla, tada sam smatrao u kupaonicu, ipak prirodno je da žena krene prvo tamo kad dođe doma, ko jebe gosta. Pogotovo ako je human kao ja.
Pošto nismo komunicirali ja sam se odlučio potražiti kuhinju i skuhati nam kavu, ipak je red, tako nalažu običaji. Razmišljao sam da li tu ima mjesta za mene i obišao sam stan nekoliko puta, čuo sam vodu u jednoj prostoriji pa sam je preskočio. Vratio sam se u kuhinju i otpio gutljaj kave.
Došla si kad sam ja već skoro zadrijemao nad slikom Mirjane Hrge, koja je virila sa stranica neke stare Glorije.

Sjela si na stolac do mene i otpila gutljaj mlake kave, a ja sam si trgao zanokticu jer sam je tada prvi puta primijetio. Nije bilo muzike pa sam ti se  primaknuo  i pomirisao te. Gledala si me bez treptanja, a onda si sklopila oči. Ja sam popizdio i dignuo se, uzeo u ruke i ponio prema prostoriji za koju sam zapamtio da je spavaća soba. Nježno sam te spustio na trbuh (jer sam se sjetio da te sigurno boli guza) i poljubio tamo gdje vjerovatno boli. Jednom, polako, toplo… Drugi put centimetar naviše. Otprilike. Jednom rukom sam klizio po zadnjoj središnjoj liniji tvoje noge, ne znam baš da li matematičkom preciznošću, jer bio sam uzbuđen. Sjećam se da mi je druga ruka petljala nešto po tvojim leđima, a ti si uzdahnula. Vjerovao sam da bi ti baš pasalo da ti poljubim leđa, al’ pošto nemam baš velika usta morao sam ti dati puno poljubaca. Posljednji je bio na spoju vrata i ramena. Tvog vrata, ne sobnih. Volim kad se razumijemo.

Okrenuo sam te ko proljetnog odojka na leđa. Bila si mi po prvi put tako predivna, nisam znao što bih prvo ljubio pa sam igrao en ten tini. U sebi. Kasnije si mi za taj trenutak rekla kako si se iznenadila koliko sam strpljiv.

Htio sam lijevu bradavicu, ali izbor je pao na bradu. Liznuo sam je lagano jer mi se učinilo da imaš šljokicu, plavosrebrnu. Sportski si se držala dok sam ležeći s tvoje lijeve strane istovremeno ti grickao rame i dirao te po pupku. Pošto sam bio umoran, nisam ni skužio odmah da mi prst ide sve niže pa si počela zazivati Boga u jednom trenutku. Bojao sam se prekinuti tu idilu, pa sam nastavio dok se nisi stresla dva tri puta a onda si vrisnula tako jako, jaaako… da sam skoro ostao bez sluha. Opet si me pljusnula i rekla da sam divan, zahvaljivala si mi i polegnula me kao da sam malo dijete. Ljubila si me kao da sutra ne postoji pa sam posumnjao da je sve to istina.

U onaj tren, sjećaš se, kad si me opkoračila i malo me samo dotaknula svojim donjim usnama, tada sam se prisjetio što znači biti sretan. Moment kasnije sam shvatio i što to znači s prefiksom ” pre “.

Mislim da mi je tih nekoliko sati prošlo i prebrzo, sjećam se skoro svakog detalja, čak i malog ožiljka na tvom koljenu koje sam ljubio još tamo negdje na početku . Sjećam se kako si mi šaptala riječi zahvale. Sjećam se da si mi pričala kasnije pred san o poslu, dala mi email adresu, sjećam se da sam se nekoliko puta penjao na tebe i obrnuto, mada mi je najdraži bio onaj trenutak kad sam bio iza tebe (sjetit ćeš se) i dok su mi ruke povlačile tebe odnosno tvoje kukove na mene, a naši su se pogledi sreli u ogledalu. Sjećam se svega, ali razlog zbog kojeg ti pišem ovaj email je jedna stvar koju se ne sjećam da si mi rekla:

Ljubljena, kako ti je ime?

Text by D. Broz

Posted by on Jan 29 . Filed under Inspiracija, Kolumne, Media, Slide. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Najnovije

Best of the haute couture fashion SS2021

© 2021 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA