Home » Inspiracija » Guess who is shopping!

Guess who is shopping!

Kad sam bila mala, slušala sam Kušecovu Bijelu vranu i znala da je u životu važno da “ne skidaš pločice sa zida u kupioni”. Poslije mi je mama rekla da je u životu važno biti dobra i poštena a sama sam shvatila da je još nekako najbitnije u životu poznavati prave ljude, uz koje se razvijaš i od kojih imaš štošta za naučiti. Jedan od njih je moj omiljeni bloger i predragi prijatelj NMBLVT, koji mi je ustupio svoj tekst, o čemu drugom nego o svom modnom shoppingu! Pa nemreš bilivit!!!

Šetam ja gradom. Gledam dućane i naiđem na jedan, drže tekstil. Odkomentiram prijateljici kako je taj isti bio tu i prije dvadeset godina. I još dodam kako je danas malo takvih. Uglavnom se sve jako brzo mijenja, danas je knjižara, sutra butik, pa fast food, pa frizeraj, pa opet butik i tako svakih koju godinu, ponekad i kraće.

Uđem, mlada djevojka prilazi mi s kilom šminke, ne u ruci nego po sebi, i pita: – Mogu li vam pomoći? Danas je to udarna rečenica svih nemaštovitih i preko volje zaposlenih, nerealiziranih mladih ljudi. J****e daj mi objasni kako bi ti to meni pomogla? I zašto uopće misliš da meni treba pomoć? Kako ja to izgledam? Jel krvarim možda iz nosa? Jesam li blijed? Neuhranjen? Iskočila mi bubuljica od dvadeset deka na obrazu? Curi mi gnoj iz uha? Šta mi to fali da mi s već vrata nudiš pomoć? Gdje god uđeš danas te svi pitaju da li ti mogu pomoći?! To je dio imagea suvremenog prodavača. Forma prije svega! Standard, j****e. Kažem ja njoj da trebam odijelo.

– Koji broj trebate? – pita ona mene, mrtva hladna. – Otkud bi ja znao koji broj? Pa dobro tko tu kome pomaže? Vi meni ili ja vama?
– Pa gospodine, valjda znate koji broj nosite.

– E pa gospodična, naravno da ne znam koji broj nosim. Zadnji puta sam kupovao odijelo prije gotovo deset godina i em sam zaboravio broj, em sam dobio deset kila, pa i da ga pamtim premali mi je.
– Pa otkuda bih ja onda znala kada vi ne znate?

I šta sad ja njoj da odgovorim? A prvo odijelo kupio sam, maturska večera, baš u ovom istom dućanu. Starija prodavačica, koja me nije pitala kako će mi pomoći, reče kada je vidjela da gledam odijela:
– Mladiću, 48 su vam ovdje. Kako je ona znala? Kako su sve tadašnje prodavačice znale koji broj ja nosim iako nikada do tada nisam imao odijelo? I ne samo to, znala je, na postotak točno, sastav materijala, pa je znala uzeti mjeru za skraćivanje, znala je kako se čisti odijelo i koliko rezervnih gumbiju ima, vjerojatno je znala i na kom stroju je šiveno, ali to je nisam pitao. Sve je ta znala. Bila je doktor za prodaju odijela. Prodala ih je milion. Cijeli ih je život prodavala. Ona je meni, tek svršenom maturantu, pomogla bez da se nudila. A ova ne samo da ne zna broj i da ne zna sastav, nego tri minute ne može pronaći gdje je ušivena etiketu na kojoj to piše!

Ja joj odajem tajnu i pokazujem unutrašnju stranu unutrašnjeg džepa. Ali ni onda joj ne ide. Pročita lambswool, ali nema pojma što je to. No, bitno da bi ona pomagala. Odmah s vrata. Onda ona pita mene znam li ja što to znači. – Pa mlada damo, nisam se ja nudio da vama pomažem, nego vi meni!

Uglavnom, prezirem to uštogljeno ponašanje naučeno na nekim zapadnim seminarima, j**o ih kapitalizam i slobodno tržište radne snage. Kao, svaka budala može prodavati odijela. Svaki papak može bit konobar. Ma može k*! Kao da je dovoljno pitati mene ili mog susjeda da li mi možeš pomoći. Čarobna rečenica sve riješava. Danas prodaje novine na kiosku, sutra konobari, prekosutra je tajnica u Dildo-prometu, pa prodavačica odijela. I svima bi ona pomagala. A ni sebi ne može pomoći da zadrži radno mjesto dulje od šest mjeseci. Prije deset dana dao sam frendu koji se time bavi da mi napravi majicu, s natpisom u dva reda, da slova budu što veća: “Ne možete mi pomoći!”. Uvijek je imam u autu i čim se zaustavim pred nekim tržnim centrom navlačim je i tako ulazim u dućane. Najbolje je kada uđem, a prodavačica odmah pita i paralelno čita natpis. Pa joj bude neugodnjak, a ja se smijem, pokvarenim smiješkom, naravno!

Prije dvadeset godina u spomenutom sam dućanu kupio odijelo. Prije deset isto. Ove godine eto nisam. Ali već njušim scenu: dotična firma je pred bankrotom, dućan će se vrlo vjerojatno zatvoriti, onda novi vlasnik sve raskući, a cura traži novi posao. Javlja se na oglas koji sam dao za nove radnice i dolazi na razgovor. A onda ja nju pitam da li joj mogu pomoći!

Text by Nemrešbilivit

Posted by on Feb 12 . Filed under Inspiracija. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Najnovije

Best of the haute couture fashion SS2021

© 2022 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA