Home » Inspiracija, Kolumne, Text by Durica » Šahrzād-bla-bla

Šahrzād-bla-bla

Što je kod nas u modi, što je IN? Zna Durica!

„Rosa salvahe so đoooooooo“ orilo se s ekrana; bez daha smo buljili u televizor jer je to bila prva meksička sapunica prikazana na nacionalnoj televiziji. Tad sam još bila osnovnoškolka i točno se sjećam da sam na jednom satu namjerno pravila nered kako bi me učitelj istjerao van, što mi je na kraju i pošlo za rukom, a sve da bih se mogla odšuljati u školsku blagovaonicu u kojoj je bila stara kanta od tv-a na kojoj me čekala zdepasta junakinja lica nježnog ko u starog mornara i kretnji elegantnih i profinjenih ko da je prosječni bauštelac navukao periku sa stravičnom fudbalerkom koje bi se posramio i Jasmin Stavros u najboljim danima.

To je bila Rosa Salvaje (a babe su točno tako izgovarale naziv) ili Divlja Ruža, prva meksička sapunica u nas i moja prva sapunica. Ne računamo li onu američku trakavicu od Santa Barbare koju sam isto tako jedno vrijeme strastveno pratila, a definitivno sam odustala kad se u ulozi britkog Masona izredalo nekih pet glumaca. Bio je i red da prestanem; Eden je u to vrijeme već ustala iz kolica i prohodala, a u našem je kraju kružila priča o nekoj sumanutoj babi koja je, navodno, uplatila misu u mjesnoj crkvi da se to čudo dogodi. Je li to zaista imalo kakvog utjecaja, samo nebo zna.
Otad su prošle mnoge godine, a ja se nisam dala uhvatiti u meksičke mreže. Samo bih se sprdala mami koja je svakodnevno gutala nove epizode ispunjene očajno predvidljivim zapletima i zamorno lošim glumcima. „Djeca gledaju meksičke sapunice“ bila je nedavno ogorčena moja kolegica, nastavnica geografije na jednoj sjednici „a kad treba na karti pokazati Meksiko, pojma nemaju!“
Da, nisam se dala uhvatiti, donedavno…

Sve je započelo s mojom radnom kolegicom pedagoginjom koja mi je prije par mjeseci sva oduševljena počela pričati o novoj seriji koju je počela pratiti. „Turska je“, zaprepastila me i dalje počela tvrditi kako je drugačija nego ostale i da iz nje može naučiti o drugoj kulturi koja joj se jako svidjela. Ona, koja se u Mađarskoj bojala otići na kinesku pijacu, da je ne bi možda zaskočio kakav kosooki s mačem, kako sam ju kasnije bockala. Zatim su me maltretirala djeca koja su odjednom znala nabrojati sva imena likova te nesretne „1001 noći“, a tlak mi je skočio na dvjesto kad su mi objašnjavali kako je knjiga napisana prema seriji. S blagajne Konzuma me zaskakivao cd s glazbom iz serije, a novine su javljale o navali na tečajeve turskog jezika. Kap koja je prelila čašu je bilo začuđeno lice jedne djevojčice koja mi je, nakon zvonjave koja je dopirala iz moje torbe slavodobitno uskliknula :“Mobitel vam zvoni kao i Šeherezadi!“

Hrvati su se poturčili kao nikada do sad i odlučila sam istražiti taj fenomen i to onako, iznutra, očima gledatelja. Bacila sam se na posao i putem blaženog youtubea zaronila u svijet ćilima, turske kave, nerazumljivog grlenog jezika i onižih muškaraca. Odmah na prvu je bilo jasno zašto su domorodci toliko pošizili za dahom istoka; naime, u seriji se jako naglašavaju tradicionalne i obiteljske vrijednosti, a svak zna da smo i mi Hrvati isto takvi, i to bez trunke licemjerja. Barem se na to furamo, i bez treptaja oka se zaklinjemo u iste, dok drugim okom zvjeramo koga ćemo, kako ćemo, što ćemo…Uglavnom, mene su više zaokupili način govora i obraćanja, fraze učtivosti i pozivanja na vjeru koje su mi zaista zanimljive u tim istočnjačkim kulturama. A likovi? Ispočetka su mi se učinili crno-bijeli, ali što sam duže gledala, spoznavala sam da sam u krivu.

Glavna junakinja Šeherezada, dobra i poštena ljepotica anđeoskog nevinog lica mi se isprva učinila divnom metom za ismijavanje; sirotica kojoj sve u životu ide nizbrdo, udovica sa smrtno bolesnim sinom za čiju hitnu operaciju nema novca, bez obitelji, s mržnjom obitelji pokojnog supruga…samo su joj nedostajala krila i aureola oko glave! A onda – šok! Imajući na umu pravila ponašanja tradicionalno zatvorene kulture, mislila sam da će se na seks u seriji morati čekati makar par mjeseci, kad ono – bum, tras, i evo valjanja pod plahtama već u drugoj epizodi! Doduše, nismo ga i vidjeli, ali smo, nažalost, o njegovim uzrocima i posljedicama slušali u svakoj narednoj epizodi. Kako je krenulo, čini se da ćemo negdje u 100. epizodi dočekati novu rundu. Kod tih Turaka sve nešto naopako!
U iščekivanju senzualnog okršaja broj dva, svakodnevno sam proučavala Šeherezadin stil odijevanja. Budući da je u seriji mlada poslovna žena, arhitektica zaposlena u ozbiljnoj tvrtki, i stilski izričaj joj je u skladu s tim; retro-haljine čistih linija i jednostavnih krojeva, nenapadnih boja od kojih je najčešće u nebojama – bijeloj i crnoj, suknje do koljena A kroja, crne hlače visokog struka u kombinaciji s bijelom rolkom, cjevaste sive ili crne suknje na koje ide bijela košulja, tamne plisirane suknje, haljine na točke, crni ili bijeli baloneri, sakoi i kaputi, decentan nakit, a na nogama klasične štikle ili balerinke. U kućnom izdanju u kojem sva treperi nad iznenadnim Onurovim posjetom viđamo ju u trapericama i rolkama na koje ponekad nabaci kardigan. Kosa joj je, u poslovnom izdanju, uvijek povezana u uredan rep ili pletenicu, a u kućnom je najčešće raspuštena.

Od ostalih likova me odjećom zadivljuju gospođe majke kršnih momaka Onura i Kerema, koje vrlo ukusno napirlitane povremeno zagorčavaju život svojim sinčićima odjevene u prekrasne skupocjene haljine i kostime popraćene vintage komadima nakita. Za divno čudo, Peride, Onurova majka koja mi se odmah zamjerila petljanjem u sinovljev život, besprijekorno glumi ulogu zlice bez da podiže obrvu kako to rade aždahe u meksičkim sapunicama. Od ostalih su tu gotovo svi koji i trebaju biti prisutni: zadrti djed koji se čudesno preobrazi u dobricu, pokvarena snaha udana za manje vrijednog djedova sina tupavca, tračave služavke, podmukle ostavljene ljubavnice i još cijela galerija likova, i to sve u ovih dvadesetak epizoda koje sam ja dosad dospjela pogledati.

Pitate li se zašto tek toliko, odgovora je nekoliko, a najzanimljiviji je svakako što je moj dragi dobio napadaj kad je shvatio što sam počela pratiti pa je u početku kroza san vapio upitkujući nemam li još Kućanica za pogledati, a kad je vidio da je vrag odnio šalu, protestirajući je zatražio da stišam „taj turski“ jer ga boli glava od tog i ne može zaspati. Na moje inzistiranje da ju gledam isključivo kako bih mogla napisati tekst o njoj samo je odmahivao rukom u nevjerici. Iz osvete sam ga potajno prozvala Burhan. Tako je Šeherezada, skupa s laptopom, prognana iz moje spavaće sobe i s ostalim Turcima evakuirana u dnevni boravak, a dok sam sama u kući i kao svaka prava očajna kućanica sjeckam luk za ručak, družimo se i u kuhinji.

Čini se da se i bog smilovao muškarcima kad je RTL naprasno, umjesto dvije epizode omiljene serije svaku večer počeo prikazivati samo jednu; garant im je dozlogrdilo što žene sjede i bulje u ekran umjesto da rade nešto korisnije, npr., spremaju za njima.
Bilo kako bilo, oduvijek sam željela posjetiti Tursku, a ako može Iva Balent, što ne bih mogla i ja?
Gitmek!

Text by Durica

Posted by on Dec 21 . Filed under Inspiracija, Kolumne, Text by Durica. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Najnovije

Best of the haute couture fashion SS2021

© 2021 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA