Home » Interview, Kolumne, Text by Durica » Coco Afrika – club queen

Coco Afrika – club queen

Wooow, whatta girl!!!
Ona je MC, DJ, glazbenica impozantnog glasa i još impozantnijeg stasa. Njen atraktivan izgled i scenski nastupi na kojima ju možete vidjeti u smjelim i živopisnim kreacijama kojima će vam prenijeti djelić nemirnog afričkog duha neće nikoga ostaviti ravnodušnima. Što je sve Paola Paulina Budimir prošla prije nego je postala Coco Afrika, otkrila nam je ona sama. Coco – club queen!

Otkad traje tvoja ljubav prema glazbi i tko ti ju je usadio?

Traje otkad me dadilja prvi put odvela u crkvu, gdje se nalazila sa svojim gospel zborom. Prenijeli su na mene toplinu, snagu i emocije kroz glazbu. Dadilja se zvala Tafari, Afrikanka koja je bila udana za Nijemca. Živjeli smo u istoj zgradi. Odrastala sam uz snažne žene poput Tine Turner, Arethe Franklin,Chaka Khan, koje se nisu gasile. Imala je i svoje troje djece od kojih su dvoje danas također glazbenici. Obiđem ih skoro svake godine kad sam u mogućnosti.

U kakvom ti je sjećanju ostao život u Njemačkoj?

Odličnom. Imala sam predivno djetinjstvo. U razredu nas je bilo dvadeset stranaca i svega tri Nijemca. Učitelj je mnogo pažnje pridavao tome da budemo jedinstveni, da ne pravimo razlike obzirom na boju kože, način odijevanja i pričanja. Otišla sam jako tužna odande. No, kako radim ovaj posao u kontaktu sam s nekim njemačkim agentima i razmišljam o povratku.

Zašto si se vratila u Hrvatsku?

Vratila sam se jer su mi roditelji tamo morali jako puno raditi da bi opstali, a ovdje u Hrvatskoj smo imali nekretnine, zemljište i htjeli su ulagati u vlastiti obrt.

Kako si se snašla nakon povratka?

Jako loše. Čak sam odbijala učiti i pričati hrvatski. Došla sam iz jednog drugačijeg mentaliteta koji nije baš bio prihvaćen od strane druge djece. Trebalo mi je jako puno godina da uhvatim njihov mentalitet, iako smatram da to nikad neću moći u potpunosti. Uspjela sam se prilagoditi, ali ne i promijeniti.

Kada postaješ MC Coco i kako je došlo do toga?

MC Coco postajem s 14 godina kad me otkrilo nekoliko lokalnih DJ-a. Bili su im zanimljivi moj izgled i glas pa su htjeli snimiti moj vokal na svoju glazbu. Zatim su otkrili da imam štiha i za pozornicu pa su mi ponudili nastupe uz neka veća svietska imena. Bila sam klinka izgubljena u vremenu i prostoru. Vjerujte mi, nije lako s 14godina najaviti DJ-a svjetskog nivoa, ali mala Coco se snašla 🙂

Otkad nastupaš kao DJ?

Kao DJ nastupam nekoliko mjeseci. To je sve počelo kao zezancija. Uhvatila sam se mixanja na nagovor kolege DJ-a koji je vidio da imam smisla za odabir glazbe. Pošto godinama stojim uz DJ-e, uvijek sam pratila kako oni to rade i upijala kao spužva. Jedno veče sam imala nastup kao MC i pitala sam DJ-a koji je tada radio mogu li malo preuzeti mixetu. On me malo čudno pogledao i rekao da mogu.

Tada je nastao bum! Telefoni nisu prestajali zvoniti. I moram priznati da je nekada i bolje da sam sama svoj DJ jer se mnogi DJ-i danas smatraju velikim umjetnicima na što bih ja rekla da su zapravo samo egomanijaci s kojima je teško raditi pa vam zbog neke svoje nesigurnosti otežavaju vaš posao. Jednostavnost je u ovom poslu velika vrlina.

Gdje si sve nastupala?

Ajoj, svuda(smijeh). Iza sebe imam preko 200 nastupa. Nastupala sam u većim i manjim klubovima, hotelima, kazalištima, na festivalima, izborima za miss, raznim eventima za razne tvrtke…Izdvojila bih klubove poput Carpe Diema (Hvar), Hula Hula Beach Club (Hvar), Aquarius (Zagreb), Boogaloo (Zagreb), Hookah Bar (Vodice), Big Daddy(Trogir), Terminal(Rijeka), Pietas Julia(Pula)…

Koji ti je omiljeni klub u Hrvatskoj?

To je jako teško pitanje jer kad pričam o klubu ne mogu samo govoriti o onome koji lijepo izgleda, već ga gledam kao cjelinu.  Najčešće
zapamtim ljude i organizaciju koji čine taj klub. Izdvojit ću Carpe Diem (Hvar) jer u njega dolaze ljudi s raznih strana svijeta, od kojekakvih
šeika, producenata, poznatih glumaca, dizajnera.

Carpe Diem je odlično mjesto za ostvarivanje kontakata i zanimljivih poznanstava. Hula Hula mi je opet poput doma. Od konobara,vlasnika, čistačica, plesačica – svi smo bili jedna velika i topla obitelj. Terminal u Rijeci me definitivno osvojio izgledom i organizacijom.

S kojim si sve DJ – ima i glazbenicima surađivala?

Također s mnogima. Morat ću vam priznati da su “veliki DJ-i” često ugodniji i jednostavniji od ovih lokalnih. Nisu tako umišljeni i nepristupačni kao sto mnogi misle. Izdvojit ću nekoliko njih: David Morales, koji me iznenadio pozitivnošću, Luke Dzierzek koji je stajao uz bok Mobyju, DJ Tonka, poznati njemački producent, zatim Active line Six, Dave Riello, Marc Times, Dee Dee, Jakša Jordes – najbolji saxofonist kojeg poznajem, Neno Belan, Syncro, Dinoid…ima ih još puno.

Otkud inspiracija za tvoje umjetničko ime Coco i koliko dugo ga već koristiš?

E, to je jedna vrlo zanimljiva priča. Posto je već spomenuto da mi je dadilja bila Afrikanka, često se koristila afričkim izrazima. Bila sam jako glasno i veselo dijete. Kad ne bih pjevala, onda bih najčešće lupala po nekakvim loncima i pravila buku. A afrički naziv za onoga koji pravi buku glasi “Akoko”. Tako bi ona, svaki put kad bih pravila nered, vikala po kući: „Akoko, akoko!!!“ Mojoj mami je to bilo jako smiješno i kad bih nešto napravila, rekla bi onako sa uzdahom:“ A..koko“, tako da smo se uvijek smijali tome. Vežu me lijepa sjećanja za taj izraz i odlučila sam da mi to bude umjetničko ime. I moram spomenuti da strašno volim kokose; od kolača, parfema, kreme, gela za tuširanje – sve mora biti od kokosa :))))

Sviraš li koji instrument?

Sviram bongose, djimbe, marocose i saksofon, iako sam njega malo zapustila zbog obveza, no neću odustati od njega.

Kada je nastala grupa Femme Atack, tko su sve članovi i koja je vaša priča?

Femme Attack kao event traje vec tri i pol godine, a kao grupa nekoliko mjeseci. Osnivačica cijelog projekta je Nataša Vajagić koja nas sve drži na okupu. Cilj Femme attacka je okupiti djevojke iz cijele Hrvatske da šire urbanu kulturu. Imamo četiri ženska MC-a (Miss Killah, Nina Davis, Fani i ja), dvije DJ-ice (Dj Sense, ja), Medarda, koja crta grafite i plesačice Spindarella i Shani.

Gdje nastupate?

Svake godine imamo standardno veliki Femme Attack event koji se odvija u klubu Aquarius u Zagrebu, a sad nas sve češće zovu na razne evente, nedavno je to bila promocija novih Levi’sovih traperica.

Jesi li sama svoja stilistica ili ti netko osmišlja stylinge za nastupe?

Sve kreiram sama: od kose, odjeće, nakita – apsolutno svega. Zbilja uživam u osmišljavanju i dizajniranju odjeće za svoje nastupe. Imam prilično neobičan ukus i jako je teško naći po trgovinama ono što si zamislim u glavi, a pogotovo odgovarajući nakit uz odjeću. To je nešto što čini mene. Ne mogu se dati u ruke nekom stilistu koji me ni ne poznaje. Ne može on dočarati mene kao što ja mogu samu sebe.

Što nam možeš reći o svojoj ljubavi prema leopardovom uzorku na odjeći?

Mislim da je to već bolest u mom slučaju (smijeh). Nije da se radi samo o leopardovom uzorku i odjeći, radi se o svim mogućim životinjskim uzorcima na svim mogućim mjestima. Mobitel i oba laptopa su mi zebrasti, zidovi, zavjese, posuđe, ručnici, pokrivači – sve tigrasto, a 70 % odjeće mi je životinjskog uzorka. Kažem vam, i sama vidim da to više nije normalno. Opako ulazim u konkurenciju Alki Vuici 🙂

Što najradije odijevaš za nastupe?

Najradije odijevam haljine. Bilo kakve: široke, uske, kraće, duže jer se u njima najudobnije osjećam. Za nastup se uvijek radujem štiklama. Volim abnormalno visoke potpetice i imam sreće što znam u njima hodati, ali često se dogodi da ih skinem za vrijeme nastupa jer kad se zanesem, ne silazim po 3-4 sata sa stagea. Nakit je obvezan i slaba sam na njega. Volim glomazne stvari i od materijala najčešće biram drvo jer je toplo i nekako najbolje pristaje mom imageu.

Koliko dugo imaš ovakvu frizuru i kako ju održavaš?

Imam pletenice koje nosim od malena. Kad sam se vratila u Hrvatsku nije mi tko imao praviti pletenice pa sam zamolila dadilju da me nauči praviti ih. Kad bih došla preko ljeta na odmor, svaki dan bih vježbala i tako sam ih naučila sama sebi plesti. Nisu komplicirane za održavati što mi dosta olakšava jer uštedim na vremenu. Prirodno imam ogromnu afro grivu i nezgodno je kad u tramvaju svojom kosom dodirujete bakicu s lijeve i dedicu s desne strane 😀

Kako se odijevaš privatno, u slobodno vrijeme?

Privatno jako volim tenisice i trenirke. Kad odlazim na kave i u šoping, to je najčešće u trenerci s minimalno šminke, ali zato kosa uvijek mora biti “na mjestu”.

Kakav je tvoj odnos prema modi?

Jako volim odjeću, ali ne pratim trendove. Sama sebi kombiniram kako volim i što volim.Važno mi je da se iz priloženog vidi moja osobnost iliti ekspresija. Ne volim kad mi netko nešto nameće jer ljudi ne bi trebali biti modne žrtve. Odijelo danas previše čini, svi pate za brandovima, skupocjenim stvarima, iako si u mnogim slučajevima to ni ne mogu priuštiti. Voljela bih da su ljudi više svoji i da više cijene ono unutarnje, a ne vanjsko.
Da se razumijemo – odijelo može činiti i majmuna. Žao mi je svih tih malenih djevojčica koje kroz časopise i medije dobivaju krivu sliku o svom tijelu. Tako nastaje kompleks manje vrijednosti, kad shvate da nisu idealne poput barbika i kad nemaju određen komad odjeće koji je tada u trendu. Nedavno sam ostala šokirana izjavom jednog hrvatskog dizajnera da se obline nikad više neće vratiti u modu. Ja sam tu da dokažem suprotno.

Imaš li tetovažu?

Imam 3 koje obožavam i bojim se da ne bi nastala i 4…5…6… 😀

Bez čega ne može preživjeti tvoja kozmetička torbica?

Još jedno teško pitanje, ali mislim da su to tuš za oči i korektor za podočnjake koji je zbilja potreban nakon mnogo neispavanih noći.

Bi li se razodjenula za neki časopis?

Da. I svu zaradu bih dala u dobrotvorne svrhe siromašnoj djeci jer ako moje razodjeveno tijelo može spasiti djecu od gladi, mislim da ću spaliti svu svoju odjeću (smijeh). Živjela golotinja! Takvi smo se rodili, takvi ćemo i umrijeti.

Koliko dugo si blogerica i kakva su tvoja iskustva s pisanjem bloga?

Blogerica sam još od srednje škole. Moj blog je bio moj bijeg iz realnosti. Uvijek sam pisala o umjetnosti, siromaštvu, životnim situacijama, velikim umovima…Upoznala sam tad krug ljudi od kojih sam nešto mogla naučiti i podijeliti mišljenje. Dan danas pišem svoj blog i smatram ga svojim utočištem. Drago mi je kad dobijem privatnu poruku od žene koja pronalazi mir i izlaz iz problema pomoću mog bloga.

Što te veseli, a što rastužuje?

Vesele me djeca i odlučila sam im u životu pomoći koliko god je u mojoj mogućnosti.Osobno želim imati više djece i odgajati ih na svoj produhovljeni i pozitivni način.Trenutno se zalažem za rad s bolesnom tj mentalno zaostalom djecom i najsretnija sam osoba kad me obasjaju njihova nasmijana lica kad me vide, a s druge strane me jako rastužuje ljudska zloba i zbilja je jako teško trpim jer sam preosjećajna osoba.
Mnogi su mi rekli da mi neće biti lako u ovom biznisu jer imam meko srce. Ja sam takva da idem u krajnost i kad vidim ljudsko zlo poželim učiniti jako ružne stvari. Nije bitno na kome se odvijaju – meni, bližnjem ili tuđem. Jednostavno se teško nosim s ljudima demonima. Moram još puno raditi na tome da se nosim s tim.

Što ti je životni cilj?

Životni cilj mi je postati UNICEFOVA ambasadorica i dati sebe za bolesne, siromašne i otuđene. Mislim da je glazba dobra odskočna daska za to. Kada dobijem dovoljnu medijsku pozornost učinit ću sve da ljudima dokažem kako su jedni drugima potrebni i kako se trebaju zalagati za dobrobit jedni drugih. Ustanove poput škole i crkve bi se trebale više zalagati za skupljanje sredstava i pomoć drugima jer bi tako stvorili jednu zdraviju i ljepšu zajednicu punu sretnih i zadovoljnih ljudi.

Text by Durica

Posted by on Nov 18 . Filed under Interview, Kolumne, Text by Durica. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Najnovije

Best of the haute couture fashion SS2021

© 2021 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA