Home » Inspiracija » Grižnja savjesti je upozorenje kojeg se ne treba plašiti jer ono podsjeća

Grižnja savjesti je upozorenje kojeg se ne treba plašiti jer ono podsjeća

– Ja ne mogu zaspati ako mom B. ne dam pusu za laku noć, pa makar se gadno prije toga posvađali , rekla je S. prijateljici, čudeći se njenoj tvrdoglavosti i otporu, da se pomiri sa svojim partnerom – pa zar je tebi bolje da patiš?

– Vidi, vi se nikad niste tako jako posvađali…vaše su svađe male čarke u odnosu na naše.
– O jesmo, trebaš nas čuti kad se raspravljamo. Skoro pa lete tanjuri.
– Kod nas ne lete tanjuri ali lete uvrede i to toliko velike, da mi se čini da nas gutaju cijele – odvratila je M. – i imam osjećaj, da uništavaju i najmanji dobar dio nas, rade ogromne pukotine. Ne znam zašto nam se to događa, toliko smo slični a opet različiti.Htjela je još dodati, kako mrzi sebe kad ga nakon svađe izjuri iz kreveta i pošalje na kauč a on samodopadno i hladno uzvrati psovkom, da mrzi kad se on ne pokuša pomiriti i ispričati. Htjela je priznati prijateljici, da u tišini i samoći ipak plače, da joj je krivo za sve izgovorene riječi ali ako popusti i ne čuva svoje stavove, izgubit će veliki dio svoje snage i osobnosti.

A upravo ona joj treba, da bi mogla preživjeti još mučnije okolnosti.

Ne može joj to reći a ni objasniti, iz više razloga a jedan od njih je da žive s potpuno drugačijim tipovima muškaraca. Dok je M. poput šefice a njen partner strpljivo podnosi njenu hirovitu narav, jer je tip dobrog dečka, njen je partner njoj nalik, snažan i dominantan, glasan, oštar, ne da se manipulirati. Dozvoljava si reći ali i gine za svoje stavove.

S takvim je prilično teško živjeti, baš i kao i sa njom samom, svjesna je toga ali nema se namjeru mijenjati i zapravo joj taj izazov dođe poput neke privilegije.

Prijateljica bi joj na sve vjerojatno rekla „Ma ti si žrtva svog ega! Sebično je da se odmah ne pomiriš!“ a kako da joj objasni, itekako je spremna voljeti i popustiti ali i svjesna, da ne smije zaboraviti na sebe?!

Nije li sebično i ljubiti nekoga, iako bjesnimo na njega, samo da bi se mi osjećali bolje?

Prijateljica ne bi shvatila ni stoga, što je ateist i ima sasvim drugačiji pogled na život i svijet. Postoji velika razlika između njihovih dvaju svjetova. U jednom sudi ona sama, u drugom autoritet.

Ona, za razliku od M. ne sudi nikome. Ni neće. Ne usuđuje se, iz poštovanja prema autoritetu. Odakle joj pravo, pa samo je čovjek. Grešan čovjek. Ne upravlja nikim, ne zato što to ne bi mogla već to smatra ponižavajućim, za obje strane. Ni ona ne želi da se upravlja njom.

Ne plaši se kritike drugih ali se boji božje ruke. Upravo zato, kad je povrijeđena ili nekog povrijedi, stisne je i plače u tišini, pita: „Bože gdje si, zašto me dovodiš u ovakve situacije? Ne ostavljaj me sad samu, pomozi mi!“

U takvim trenucima sluša njega, glas svoje savjesti.

A što da joj kaže? Znaš, vjerujem u Boga ali njega (partnera) često šaljem u suprotnom smjeru ali i on mene. Bolje da ne znaš koliko psujem kad sam ljuta jer ćeš mi reći da je uzalud moja vjera. Ali, istutnjim se i on na mene, prođe neko vrijeme i zaboravimo na loše stvari među nama. Isprika nekako dođe sama, u djelima. I što da joj još kaže a da ipak razumije, s obzirom da ona ne vjeruje u Boga i smatra da niti jedna osoba koja u njega vjeruje ne bi smjela raditi greške? A tko uopće procjenjuje veličinu naših grešaka nego on, koji nas proziva u savjesti?

Možda da joj pojasni, da smo svi mi grešnici jer samo smo ljudi, svaki dan izvodimo neke gluposti, raznih dimenzija ali naša najveća greška je kad se maknemo od NJEGA.

Što da joj još kaže? Da ne smije sama određivati što je dobro a što nije, po principu simpatije i sviđanja? Kako joj uopće objasniti, da si time dodjeljuje ulogu suca? A tko smije suditi osim najmoralnija, najčišća, neiskvarena osobnost? A tko je to među nama? Da joj kaže, kako ima čuvati i vlastito zdravlje jer se peta zapovijed tiče i čovjeka samog, kad si šteti, kad se razara, radi drugih? Da joj kaže, kako savjest može biti jako zaribana, kad se nekome svidi tuđi partner, posebno supružnik, vjenčan u crkvi? Kako joj objasniti to sve, kad ona ne vidi problem u tome da prosuđuje, sudi? Ali nije ona kriva i nije nitko kriv jer takav je stav dobila u naslijeđe i odgojem a tako i njoj slični.

Nekad joj se i samoj čini, da neke pogreške nisu tako strašne kako bi se činile drugima. To je i razumljivo, s obzirom na to, da smo glas savjesti prvi put čuli u djetinjstvu, kad smo učinili nešto neprikladno pa je tako drugačiji odgoj zaslužan za različitu percepciju.

S godinama dolaze opet neka nova pravila, koja nam dograđuju savjest. Pristižu iz raznih izvora: roditelji, prijatelji, učitelji, crkva, društvo, svi nam oni govore kako se treba ponašati, što je prikladno a što ne, govore nam što je dobro a što zlo a mi to upijamo kao spužve, nastojimo izbjegavati pogreške i zadovoljiti njihova očekivanja. Što više to želimo, pojačava se i osjećaj grižnje savjesti.

Zbog svih njih, kako bismo im udovoljili i uklopili se, nastojimo izbjegavati neke stvari, ne ponavljati iste greške.

Na različite načine možemo pokušati popraviti sliku o sebi: zaboraviti motive koji nas navode na grijeh, loše odluke, možemo negirati i relativizirati pogreške te čak i sami sebe uvjeriti, kako stvari nisu tako loše kakvima se čine.

Sa svojim greškama možemo zapravo činiti što nas je volja, možemo opravdavati postupke, opravdavati sebe, ograditi se od njih ali i dovesti se u opasnost, da radi toga druge ljude procjenjujemo i prosuđujemo po dvostruko strožim kriterijima a sebe izuzimamo, smatramo se čestitima.

U puno smo opasnosti kad diramo u našu savjest, kad ju mijenjamo.

Kad se suočimo sa sobom, odnosno sa savješću, razbijamo idealnu sliku o sebi koju smo stvorili u umu. Konflikt između idealne predodžbe sebe i realnosti, proizlazi iz izbora da se ograđujemo od grešaka, strogo sudimo druge pa nije rijetkost da tada klonemo, razočaramo se u sebe i padnemo u anksioznost i malodušje. U trenucima tišine, grižnja savjesti ima veliki nastup, proganja prodikama i utječe na samopouzdanje, ego.

Ruje, svrdla po duši, dok ne pronađe sve pogreške koje smo možda zaboravili. Maltretira nas dok ne utonemo u negativne misli i osjećaje. Naravno, ako smo slabi pa joj se predamo. Što smo sigurniji u sebe i više se volimo, manje si predbacujemo, manje se krivimo. Lakše sebi i drugima opraštamo. Grižnja savjesti smije nas kritizirati ali ne i tiranizirati jer ona ima samo zaštitnu ulogu.

A što da joj još kaže? Da bi zapravo htjela da pričaju o tom tihom glasiću, koji sluša kad se ona i njen partner posvade, o glasiću, s kojim komunicira kad se osjeti povrijeđenom, slabom, izgubljenom. O onom, koji je čak i Sokrat spominjao i zapisivao a njime se bavili i Freud, C. G. Jung, Kant, Nietzche? O onom, za koji ona smatra da pripada puno većem od nje?

Ma ne, bolje ne, rekla bi joj da je slaba jer treba višu silu da ju savjetuje i riješi njene probleme. Jer ona ih sasvim uspješno rješava sama, smatra, bez vanjske, više intervencije.

I zaboravila bi vjerojatno na njen odgoj, naslijeđe i autoritet. I opet krivo prosuđivala, sudila. I pritom drugima predbacivala kako oni sude.

Danas se stvarno svašta smatra osuđivanjem, čak i izražavanje vlastitog mišljenja, vlastiti izbor, kad se odmaknemo od nekog tko nam šteti, da bi zaštitili sebe.

Da, mogla bi joj puno reći o onom glasu, koji ljudi tako rado utišavaju i ignoriraju ali rado dozivaju kad im je najteže. Tada vjeruju da taj glas nije njihov jer očajno trebaju nekog snažnijeg od sebe.

Tko bi ih krivio, baš poput M. osvijestili su neke vrijednosti tokom života, znaju što im je važno a što ne, a kad sa sebe spiru krivnju možda mirnije žive.

No ipak, kad osjete grižnju savjesti, trebali bi ju shvatiti kao upozorenje jer nije savjest nešto čega se treba plašiti, ima i dobru stranu jer nas podsjeća, kako ubuduće izbjeći neugodne situacije.

Što da joj dakle kaže a da joj se ova ne nasmije i ne odgovori „Stara moja to ti pričaš sama sa sobom, isto ko i svi mi drugi, to je tvoj glas“. Kako je u to sigurna? Kako ne posumnja u svoje riječi?

Možda zato, što namjerno utišava taj glas, kad joj ne govori što joj paše i svoj smatra zvučnijim, pametnijim? Kako je sigurna da će slušajući sebe, uvijek ispravno postupiti?

A tko to onda sluša ako je glas njen i ona sebi govori?

Mah, pomisli, neću se time opterećivati, samo neka dijalog postoji, sebi vjerujem ali za svaki slučaj i Boga molim, sjetivši se riječi Castanede:

“Kad se unutrašnji dijalog prekine, ovaj svijet se ruši, a na površinu izranjaju čudne strane nas samih, kao da su dotad bile strogo čuvane našim riječima. Mi smo kakvi jesmo zato što sami sebi govorimo da smo takvi.”

Nives Stepinac Grgurić ( pseudonim Nives Stern) autorica je velikog broja članaka na fashion & lifestyle stranicama marla-design.com i whattafashion.com, na kojima obrađuje teme vezane uz modu i lifestyle, međuljudske odnose. Kao kolumnistica na portalu portaloko.hr obrađuje također teme iz spomenutih područja. U vezi suradnje i poslovnih ponuda molimo ostvarite kontakt putem obrasca na marla.com.hr
Fan page: www.facebook.com/Nives-Stern-521741814648685/timeline/

Posted by on Sep 8 . Filed under Inspiracija. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed

Najnovije

Bikini luxe

© 2019 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA