Home » Interview, Kolumne, Media, Slide, Text by Mariann » Interview: Hrvoje Slovenc

Interview: Hrvoje Slovenc



Oprez sa sljedećom osobom. On je fotograf, renomiran u Americi koji se nedavno vratio u Zagreb kako bi primio nagradu za najkoncepciju na Rovinj Photodaysu ove godine. To ni izdaleka ne zvuči opasno, zar ne? Oprez možda dolazi tek znanjem da ta osoba završivši studij iz prirodnih znanosti u Zagrebu nije ni duže vrijeme provela aplicirajući svoje znanje da uznapreduje u struci. Ne, ne. Tek se onda čovjek začudi: Pa što drugo bi radio? Pozabavio bi se onime što je godinama proučavao i naučio! Što nije tako?

Pa, u njegovom slučaju nije naodmet spomenuti da se itekako odmaknuo od sigurne zarade.

 Govorim o Hrvoju Slovencu koji je niotkuda potaknut, uspješno okončavši studij, krenuo na put u nepoznato- fotografijom zarađivati svoj kruh. K tome bez ikakvog znanja o toj umjetnosti i o njenim tehničkim preduvjetima. Sama aparatura nije garancija za dobru fotografiju. Iza izrade fotografije stoji sijaset aspekata.Sljedeći intervju odrađen je slanjem uzastopnih e-mailova budući da je Hrvoje već bio na putu natrag za Ameriku, iz Atlante u New York gdje većinom boravi. Obećao je brzo odgovarati, no to mu nije polazilo za rukom. Nije slučajno da se mnogo toga ispriječi na putu kad se ima posla sa umjetnikom koji većinom radi po naputku inspiracije.

Jesi li očekivao da će tvoj rad nakon tvojih silnih pokušaja da uobličiš jedan umjetnički koncept ( referiram se i na tvoj rad u bolnici u zagrebu  kojim si se prijavio na fakultet u NYC i isti prikazao kao dokumentarni  rad, bez izvještačenosti ) biti izabran za najbolji umjetnički koncept na ovogodišnjem Rovinjskom Photodaysu?

Rovinj Photodays je izvrstan festival koji okuplja najbolje što hrvatska fotografija danas ima za ponuditi. U konkurenciji renomiranih umjetnika Jasenka Rasola i Silvestra Kolbasa, koji su se prijavili sa izrazito jakim konceptima što vizualno što koncepcijski, bilo je nezahvalno ista očekivati. Nadao sam se pobjedi, ali sam isto tako bio svjestan da se bilo tko od nas mogao okititi titulom ovogodišnjeg laureata.

U svom radu nastojiš detaljno prikazati interijere Amerikanaca koji su  pristali dati uvid u svoje živote. No to nisu bilo kakvi, nasumce odabrani Amerikanci, već jedna specijalna skupina ljudi koji vode aktivan i ponekad morbidan spolni život sado-mazo ovisnika. Koliko je tebi bliska ta strana života?

Prije nego sam započeo rad na ovom projektu, nisam puno znao o sadomazohimu i ljudima koji ga prakticiraju radi osobnog zadovoljstva. Ono što je postojalo bila je predrasuda o toj sceni preko ljudi kojise bave sado-mazo poslom profesionalno i preko njihove prezentacije u medijima. Tijekom više od godine dana koliko mi je trebalo od prve do posljednje fotografije iz opusa, uvidio sam da su ti ljudi poput mene ili vas, sasvim obični i jednostavni. Poneki sa djecom, poneki dugoročni gej partneri, poneki samci oba spola. Demografski, svaka dobna, ekonomska, i rasna skupina bila je prisutna. Rad na projektu u potpunosti je neutralizirao predrasudu koju sam imao o toj skupini ljudi.

Što te je privuklo da fotografijama dokumentiraš njihov način života?

U svrhu projekta “Home Theater” koristio sam sado-mazo scenu kao metaforu za svakodnevni život koji meni izgleda poput neke vrste performansa. Stavivši u kontrast dio stana koji se koristi sa sado-mazo aktivnosti  onim pravim domicilnim djelom, nadao sam se da bi takav prizor publici dao dojam scene koja je konstruirana za kazalište ili film.

Dodajmo još to da si te “sado-mazo” stručnjake nalazio plasiravši oglas u novinama. Možeš li nam reći od riječi do riječi kako je glasio taj oglas?

Oglas koji sam stavio na internet bio je prilično jednostavan: Fotograf traži ljude koji se bave sado-mazo aktivnostima za photo-session u njihovom domu. Međutim, taj oglas nije urodio plodom, jer me je doveo u kontakt sa profesionalcima i egzibicionistima koji me nisu interesirali. Ono što me je dovelo u kontakt sa scenom je moje javljanje na oglase sado-mazo praktikanata. Predstavljajući se kao jedan od njih, dugoročnim igranjem te neke igre mačke i miša, i pažljivom selekcijom što ljudi što domova, probio sam se u sado-mazo scenu New Yorka i uspio fotografirati domove sado-mazo praktikanata.

Je li oglas još uvijek aktivan ili je ovaj projekt definitivno završen? Misliš li ga možda još dorađivati i proširiti?

Oglas nije aktivan i projekt je gotov.

Znači, u stvari si se sam trebao namučiti i preuzeti inicijativu da pronađeš tip osoba koje bi te mogle zanimati. Je li u prvom redu bila njihova “tamna strana” ili te više zanimao spoj profila osobe i njihovog interijera u kojem obavljaju te aktivnosti?

Tako je. Zanimale su me obične osobe koje susrećemo u svakodnevnom životu na ulici, trgovini, poslu…Zanimale su me osobe koje se bave sado-mazo aktivnostima iz osobnog užitka, u privatnosti svoga doma. Proces selekcije je bio jako težak. Kao prvo, velika većina ljudi s kojima sam stupio u kontakt odbila je daljnju komunikaciju kada se susret nije dogodio odmah toga dana. Neki nisu bili zainteresirani za online komunikaciju, neki su pobjegli na prvi spomen foto aparata i tako dalje. Vrlo mali dio ljudi mi je vjerovao dovoljno da bi mi dozvolio dolazak u njihov stan sa svom svojom opremom i ostanak u prosjeku tjedan dana ne bi li dovršio fotografiju. Od tih ljudi, samo je mali broj živio u interijeru koji me je interesirao, a to je, po nekom mom vidjenju, tipični americki interijer koji kao da postoji u gradiću Payton.

Što si zaključio radeći  s njima i u njihovom prostoru, osim da su oni, naravno, obični poput većine nas? Čime su se bavili izvan svijeta spolnosti?

Ljudi čije domove sam fotografirao bavili su se raznim zanimanjima: od studenta, animatora i domara do umirovljenika i službenice u banci. Domicilni dio njihovih stanova pokazao mi je koliko su ti ljudi obični. Fotografije obitelji, knjige, igle za štrikanje, mali trocikl…Sve su to stvari koje mi jasno pokazuju njihovu drugu stranu intimnog života.

Za kraj, iako je jednostavno teško podvući crtu i završiti kad je iza ovog  projekta toliko kurioziteta,  jesi li u fotografiranju na “staromodniji”,  nedigitalni način, pronašao svoj životni cilj nakon studija iz prirodnih znanosti tako udaljene od umjetničkog stvaranja?

Ono što volim u fotografiranju sa kamerom velikog formata i filmom je proces. Taj vrlo spori način rađenja fotografije omogućuje mi da svoj, inače vrlo aktivan ali i nefokusirani um, koncentriram na scenu koja se nalazi ispred mene. Fotoaparat ima 10-ak kilograma, stavljen je na stativ i kada se pokrije tamnim pokrivačem u pozadini otkriva sliku koja se pojavljuje naopačke. Za razliku od fotoaparata manjeg formata, ovdje mogu napraviti samo jednu ekspoziciju. Nakon toga moram promijeniti negativ ne bi li napravio novu sliku. Sve to traje jako dugo i sve me to tjera da zaista vidim svaki dio scene koju fotografiram. Uvijek sam znao govoriti da me taj osjećaj kada postavim fotoaparat na mjesto i prvi puta pogledam scenu kroz staklo u pozadini, tjera na neprestano fotografiranje. Stvarno se nešto magično dogodi kada postavim fotoaparat između sebe i svijeta.

Text by Mariann

Posted by on Oct 10 . Filed under Interview, Kolumne, Media, Slide, Text by Mariann. You can follow any responses to this entry through the RSS 2.0. You can leave a response or trackback to this entry

Leave a Reply

Najnovije

Fashion videos

© 2014 marla-design.com. All Rights Reserved. Log in - Powered by MARLA